Moj internet dnevnik
brutalnost
Blog
nedjelja, srpanj 12, 2015

Ne razumijem toliko oduševljenje običnom utakmicom. Veliki derbi! Čega? Koga? Tko?

Samo još jedna obmana starih slava i života na prošlosti, iz doba kada se na ovim prostorima zaista igrao nogomet.

Još veća je obmana slaviti kraj muka našeg nogometa odlaskom Mamića u zatvor. Pa nije krah našeg nogometa počeo s Mamićem, on je samo njegova personifikacija, najglasnija dvorska luda.

Drugi dio problema, nasuprot nedodirljivih nogometnih elita iz uprava i Saveza slavi pobjedu. Apsurd je da organizirane navijačke huliganske bande sada ispadaju heroji i pobjednici, a barem su jednako krivi za kaos na našim stadionima.

Ti navijači koji su nedodirljivi i u medijima jer se tretiraju kao svetinje (da, upravo oni su to postali, više od klubova zbog kojih bi oni trebali postojati), zastrašivanjima, manipulacijama, reketarenjem pa i otvorenim oružanim sukobima stvorili su mit o sebi da su važniji od nogometa. Da su važniji od svih drugih, stvarnih ljubitelja igre.

I sve će biti divno i krasno. Jer, eto, nema Mamića. Možda jednom ne bude niti Medića, Sinovčića, Širića, Šuprahe, Šukera, ... ali oni će ostati.

Pucat će petarde, topovski udari, letjet će baklje i dimne bombe, gušit će se stadion ali oni će biti veliki. Urlat će se "Ubij!", "Mrzim!", "Za Dom!" i slične poskočice, Cigani, Srbi i ini bit će ničim izazvani u centru pažnje (mržnje),  ali tad će oni biti samo neshvaćena djeca. Čuvari i simboli svojih gradova, koje su išarali "grafitima" potpore klubu, mržnje "mamićima", simbolima "domoljUblja", opernim slobodama i umjetničkim kreasvastivnostima.

Možda će se čak večeras i pokušati suzdržati. Da ispadnu face. Al teško će se ta krv dulje obuzdavati. A muda "tamo gore" nema da im se stane na kraj i stvari napokon pokušaju dugotrajno riješiti. To je samo još jedna maska samozavaravanja pred nama. Do posljednjeg sučevog znaka.




brutek @ 18:21 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
nedjelja, lipanj 7, 2015

Brojne se kontraverze roje oko posljednjih istupa Pape Franje, a on se od religijske ikone pretvara u pop zvijezdu, ili kako neki rekoše u punk-papu. Od njegovih se usputnih izjava prave gotovo novi postulati religije (nevezano za to što se većina crkvelih faca s time ne slaže), proglašava ga se reformatorom iako ni jedan temelj vatikanske mafije nije niti taknuo, a sve što kaže u čudu se proglašava neviđenim otkrivenjima.

Mediji su ionako odavno izgubili svoj kredibilitet u moru žutila, pronađenih pornića, stražnjica... Izgubili su se u raspravama o protokolima, osiguranju, Bandićima, Brkićima i Bebekima na Koševu, automobilima kojima se Papa vozi, o vrsti salotejpa kojim je zalijepljen njegov štap za sljedbu, pa ih i ne treba uzimati zaozbiljno.

Tako mediji na primjer njegove izjave o tome da je rat zlo i da  u njemu sve strane stradavaju prenose kao da su jučer pali s Marsa i da nisu s područja gdje je do nedavno rat  to primjerom pokazao, a i stalno zveckanja oružja i dalje zove na oprez. Svi će se složiti s kritikom da se ne smiju voditi ratovi u ime Boga i religija, no u prvom redu do njega će stajati oni koji su blagoslivljali oružje, slavili ratne zločince ili služili mise za davne fašiste.

Baš kao što je iluzorno vjerovati da će poruke tolerancije pozvati njegovu sljedbu na nenasilje i razumijevanje drugih i drugačijih, već će već danas u svojim propovjedima takve proglašavati izrodima i neprijateljima vjere i nacije.

Kimat će glavama o potrebi za skromnošću svećenstva, a onda sjesti u svoje mrcine od automobila i odvesti se u noć svojih hedonističkih bakanalija. O obiteljskoj odgovornosti ću šutjeti, jer o svećeničkoj djeci se šuti, zar ne?

No najveći problem je zapravo ona već ponovljena tvrdnja da nije potrebno vjerovati u Boga da biste bili dobar čovjek (udžbenici iz vjeronauka i hrvatskog se s tim ne slažu, ali tko je Papa da im proturječi). A nakon toga slijede udarac za udarcom: „Tradicionalno vjerovanje u Boga je čak pomalo i zastarjelo. Neko može biti duhovan, ali ne i religiozan. Nije nužno ići ni u crkvu, ni davati joj novac. Za mnoge crkva može biti i priroda. Neki od najboljih ljudi kroz povijest nisu vjerovali u Boga, dok su se mnoga najgora djela radila u njegovo ime"

Ovime je Papa Franjo zadao koban udarac našem kontinentalnom turizmu. Pa nisu li naše najposjećenije turističke atrakcije upravo vjerski skupovi javnog iskazivanja vjere, na kojima se (usput za posjetitelje a centralni cilj za Crkvu) na sajmenim skupovima ostavljaju silni novci. Aljmaš, Ludbreg, Marija Bistrica, Sinj,... mjesta su koja čak i žive dijelom godine za te turističke efekte.

Još puno opasnije je ovo Papino iznošenje činjenica koje su zdravorazumskim ljudima oduvijek poznate. Znano je da osim religijskog turizma i nekoliko nacionalnih parkova najviše turizma imamo u toplicama, koje svoje mjesto pod suncem nalaze ponajviše zahvaljujući prirodnim izvorima termalne vode. Je li Papa ovim svojim otkrivanjem tople vode najavio ulazak Vatikana i na taj dio hrvatskog turističkog kolača?




brutek @ 13:34 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
petak, travanj 24, 2015


Nakon pet godina zatvora zbog nasilja u obitelji, Tomislav napušta Zagreb, ali prošlost ga sustiže – njegova su djeca oteta i on je prvi osumnjičeni. Bijegom od policije postaje odmetnik odlučan da nađe svoju djecu i dokaže nevinost.

Sve se u akcijskom trileru Brune Šanteka odvija strelovito brzo, od obiteljskog okršaja na početku do završnice u predvorju bolnice, a ličko mjesto Međede u koje se Tomislav sklanja nakon izlaska iz zatvora i kratka ljubavna avantura jedini su predasi koji uzima Šantekov slučajni heroj. Jer Tomislav Hren je požrtvovan i brižan otac, lukav u nadmudrivanju potjera i muževan u erotskim scenama, ali ni po čemu nije izuzetan i nadmoćan poput konfekcijskih akcijskih heroja, sve dok ga okolnosti ne prisile da misli i reagira na najbolji mogući način. „Život mi je u rasulu, sve izvan plana, ali očito sam u improvizacijama maher“, objašnjava svoje snalaženje u opasnim situacijama.

Od zagrebačkih ulica do Like i obronaka Zagrebačke gore – roman „Tajkunovi nasljednici“ odvija se u dobro poznatim krajolicima, što čitatelju pomaže da se uživi u svaki redak romana i pojačava strepnju zbog opasnosti koje prijete u poznatom, pitomom okolišu. Dokumentarnim stilom Bruno Šantek podjednako zorno opisuje brze akcijske scene policijske potjere i tople očinske osjećaje koje obuzimaju glavnog junaka dok ulazi u dječju sobu svog sina. Poštujući pravila žanra, dopušta čitatelju da odahne kad na kraju trijumfiraju viteške vrijednosti, dok je spašavanje obamrlog dječaka oboljelog od astme dio osobne drame i vlastitog iskustva koje je autor opisao u svojoj prvoj knjizi „Izdisaj“.

Bruno Šantek rođen je 1969. godine u Zagrebu, a od sredine sedamdesetih živi u Dugom Selu.  Produktivan je pjesnik koji pjesme objavljuje na blogu. a prozu piše posljednjih desetak godina. Piše priče, krimiće i trilere a njegova ispovijest "Izdisaj" o životu s astmom također je objavljena u izdanju Profila.

brutek @ 13:30 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, travanj 19, 2015

Dostojanstvo, kako to gordo zvuči! A opet, ako se okrenemo oko sebe i kada shvatimo kako se neki za dostojanstvo bore, nema ništa jadnijeg, jeftinijeg i smješnijeg od toga. Boriti se za nešto što bi se samo po sebi trebalo podrazumijevati, što bi trebalo biti jasno i vidljivo samom pojavom nekoga, postupcima i držanjem, oni baš na suprotan način čine sve da i ono malo te valute dostojanstva u očima javnosti izgube. Naravno, govorim o braniteljima ili onima koji se takvima silom žele prikazati i svima svoje braniteljstvo i svoj nedodirljiv status nabijati na nos. Pisah već o tim i takvim braniteljima, naglašavajući da takav put koji su odabrali već odavno liči jedino na SUBNOR protiv kojeg su se navodno borili i na SUBNOR-ovsku nedodirljivost i neupitnost protiv koje su galamili. Sada kada je svima jasno da je to jedino za čime žude i jedino što su prosvjedima, stožerima, šatorima i razbijanjima uspjeli, da su u očima naroda jednaki SUBNOR-u i da  im ni ta mrva dostojanstva više nije ostala, oni zapravo postaju nebitni. Oni su završena priča za koju se je zapravo oduvijek i znalo kako će završiti, poznavajući podneblje i mentalitet grupe koja je gladna moći, medijske pozornosti, vlastitog profita i političkog poltronstva samo  razotkrila svoje pravo lice.

            Puno veći problem je dostojanstvo onih koji to prenemaganje gledaju i dozvoljavaju im da rade što žele. Vladu sam već dovoljno iskritizirao, njihova svjetski poznata bezmudnost više nije tema vrijedna pažnje. I o opoziciji koja povlači konce konstantne sigurnosne krize i baca strah po ulicama države u koju se navodno kunu je bespredmetno pisati. Međutim, vladin instrument sigurnosti i stabilnosti, zakonitosti i mira u državi uz ove je prosvjede također dotakao dno. Ministar Ostojić ionako spada u Vladu pa  za njega vrijedi sva ona bezmudnost i bezličnost koju sam navodio.

No, jesu li ravnatelj policije Vlado Dominić i njegov zamjenik za pitanja opće sigurnosti Dražen Vitez svjesni što su napravili za službu koju zastupaju? Ili im je zapravo svejedno čekajući da se na vlast vrati HDZ koji je ionako kadrovirao većinu pripadnika današnje policije, od najnižih razina pa sve do ravnateljskih? Misle li oni da će se izgubljeno povjerenje građana u policiju vratiti s HDZ-om na vlasti, da će policija odmah početi raditi kako treba i zalagati se za ono što im po opisu posla treba biti svakodnevna briga, da služe i štite sve građane ove države.

Ista ta policija koja je dozvoljavala bezvlašće i ismijavala sve one koji su tražili ravnopravnost, poštivanje zakona i sigurnost. Policija koja je zaustavljala mirne prosvjedne kolone a dopuštala mrziteljske defilee sredinom najprometnijih gradskih ulica, policija koja je bez pogovora slušala naredbe vođa branitelja i dovodila te kolone i do pod premijerov prozor, a u isto vrijeme privodila one koji su protiv toga malo glasnije prosvjedovali. Sjetimo se samo da je priveden čovjek preko puta šatora  zbog galame, iako je on grubo izvrijeđan, no cinična policija to kao da nije čula. Ovih dana se slično desilo sa djevojkom na biciklu, po gotovo istom obrascu samo što su ovaj puta „branitelji“ svoje junačenje pokazivali nad ženom i to slučajnom prolaznicom (ili provoznicom). Ponovo je policijski cinizam bio na djelu. Baš kao i u onim pokušajima saznavanja podataka tko noću boravi u šatoru, štiteći na taj način ilegalni prosvjed na javnoj površini i dajući do znanja da su im jedino bitne naredbe zapovjednika stožera a ne javnosti i naroda kojeg trebaju štititi. Privedene antišatoraše ne treba ni na brajati ni spominjati, cinizam i nasilnost policije prema miroljubivim građanima, a bezmudnost i kukavičluk, poltronstvo prema nasilnim i bijesnim masama su svima jasni. Obrazac iz slučajeva poput „Varšavske“ se ponavlja.

Kako onda imati poštovanja i obzira prema toj službi? Prema onima koji mirno promatraju ustaševanje i još se smiju na to, jer je to vjerojatno bliskije njihovom svjetonazoru no ustavne i zakonske odredbe koje bi trebali štititi. Prema onima koji privode sirotinju a tajkunske lopove glade po jajima.  Prema onima koji zaustavljaju „puntiće“ a “merđe“ ih je frka i pogledati na radaru. Kako vjerovati toj korumpiranoj jednostranačkoj vojsci (čast izuzecima)? Ako to nije stav cijele službe, zašto se ne znaju imena i prezimena onih koji su tako postupali, njihov broj značke i status suspenzije nakon takvog ponašanja?

Donjeti su zakoni koji štite službene osobe od napada svakojakih nasilnika i bezobraznika. Tako se za napad na službenu osobu može dobiti od pola do 5 godina zatvora, dovođenje njihovih života u opasnost od 1 do  8 godina, a omalovažavanje i vrijeđanje 30 dana zatvora ili 100 € kazne.  No je li tim kaznama osigurano poštovanje policije? Ili je ovakvim postupanjima koje se posebno u posljednjih 6 mjeseci skinulo sve maske nestalo i posljednje mrve dostojanstva službe i uniforme koju nose. Posljednja mrva poštenja i vjere da su tu ipak za sve i svakoga, bez obzira na razlike. Postoji li način da se to dostojanstvo jednom vrati ili je ovo godina kada će ono zauvijek nestati u očima običnih građana? Mogu li Dominić i Vitez stvari promijeniti ili će ostati samo Domi i Zagi koji nisu vrijedni poštovanja?




brutek @ 12:37 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
četvrtak, travanj 16, 2015



"Bruno Šantek u „Izdisaju“ je iznio sve kritičke točke dugogodišnjeg bolovanja od astme, od dijagnoze bolesti, s kojom se suočio još u dječjem krevetiću, preko odrastanja, sazrijevanja i traženja vlastitog mjesta u društvu, u kojem se uvijek osjećao drukčijim jer tadašnje metode liječenja nisu mogle obuzdati žestoke napadaje gušenja. „Nije tada bilo na desetke radiostanica, na desetke televizijskih programa, nije bilo novina o svemu i svačemu. Informacije se nisu tako lako prenosile niti su se lako pronalazile. Čak i kada si želio nešto saznati, nisi znao ili imao gdje. (...) Sve se moralo učiti u hodu, na vlastitim pogreškama i na vlastitim bolima. I na vlastitim gušenjima. Kad bi me pitali kako se osjećam, jesam li zdrav, nikada nisam znao odgovoriti.“"

"Bruno Šantek: Beskompromisno iskrena knjiga koja zbližava liječnike i pacijente."


Počelo je gotovo iz zasjede. Bez krivog udaha, bez ikakva napora i pomicanja, bez nerviranja i drugih problema. Jednostavno, zrak kao da je odjednom postao suh, rijedak, osjećao sam se kao u ronilačkom odijelu u kojemu nestaje kisika - tako Bruno Šantek počinje svoju „ispovijest o bolesti koja oduzima dah“, predstavljajući se kao vj „Izdisaj“ čita se kao napeti krimić, tim više što su u njemu i najdramatičnije scene stvarne, a ne plod autorove mašte. Autorovu ispovijest prate komentari dr. Nevena Tudorića, liječnika koji dokazuje da, uz današnje terapijske mogućnosti, nema razloga za lošu kontrolu astme, a knjiga objavljena u biblioteci „Profil klinika“ i prvenstveno je namijenjena pacijentima oboljelima od astme i njihovim liječnicima. "

"Šteta što u mojoj mladosti nije bilo priča iz stvarnog života o ljudima s bolesnim kukovima koji su prošli operacije, bolnice, toplice, odlaske u školu na štakama, primanje u omladince kada te tvoji prijatelji iz razreda nose do tamo, o nemogućnosti izlazaka subotama kada se svi spremaju za disco ili o odvođenju jedinog prijatelja na 4 noge, da me ne bi srušio dok štakama hodam po stanu…
Znam da bi meni to tada puno značilo.
A znam i da će onima koji hvataju dah Izdisaj doći kao slamka spasa."

"Danas sam dobila obje na kućnu adresu, a knjigu "Izdisaj", autora Brune Šanteka, mog dugogodišnjeg prijatelja i jednog od najoštrijih kritičara, pročitala sam u dahu. Čak mi se čini da sam počela disati tek kada sam je završila."

"...u samom trenutku gušenja mozak i moral uglavnom se isključe, a čisti životinjski nagon za preživljavanjem ostaje uključen kao jedino svjetlo u mraku mnoštva naših ugaslih osobnosti i hvata svaku priliku, svaku slamku koja ga što jednostavnije i brže može izvući iz tog vira koji ga vuče u sebe."

"Dječji snovi koje sam možda nekada i imao, snovi o meni kao nekomu tko će promijeniti svijet, o pilotu, astronautu, advokatu, policajcu, golmanu, piscu, redatelju, sve više su tonuli u meni. Jedino što sam znao da ću biti bilo je - asmatičar. Sve drugo u svjetlu tih silnih borbi za zrak i preživljavanje bilo je sporedno, sve ideje, planovi i snovi su blijedjeli, jer plan za sutra bio je jedino - nastaviti disati."


brutek @ 10:23 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
petak, travanj 10, 2015

Ne postoji savršeno vrijeme, savršeno mjesto ili savršeno djelo. Postoje možda samo najbolji ljudi na koje možemo računati. Oni koji me poznaju reći će da sam stprljiv. Dugo nisam ništa pisao o svakodnevnim temama. Čekao sam da se same od sebe riješe, da se rasplinu pa da i nemam o čemu pisati. Zar nije tako lakše? Da država sama po sebi normalno funkcionira, da sve teče kao podmazano i da građani brinu samo svoje svakodnevne probleme, bez gledanja sa strane. No, svakodnevno smo bombardirani problemima koji se ne rješavaju čak niti onda kada se rješenja nameću sama od sebe.

Razumljivo je da sam barem u nekom svjetonazorskom dijelu od ove vlade puno očekivao. Pisao sam da očekujem da se napokon stvari pokrenu s mjesta, da očekujem da nam prije poboljšanja bude još gore, jer da bi se stvari rasčistile treba povući teške i nepopularne poteze. Nisu ih povukli. I dok mogu razumjeti da to nisu učinili, bilo zbog nesposobnosti, kalkulacija ili otpora, na gospodarskom i ekonomskom planu, bilo nekim beskompromisnim  rezanjima administracije ili buldožerskim krčenjem investicijskih problema, ne mogu shvatiti da ni u najjednostavnijim svjetonazorskim stvarima ne da nisu napravili pomak i odlučne korake već su se kukavički povukli korak unatrag.

Bez imalo muda, bez imalo odlučnosti, hrabrosti i vizije poraženi su u svakoj od tih bitaka. Neke se možda i igraju sa ciljem da skupljaju političke bodove na kaosu i razdoru, ali građani su za njih glasali, barem sa svjetonazorske strane, upravo da bi se te podjele zaustavile i utišale snage koje te podjele zazivaju. Jeftinim politikanstvom ubili su i posljednje nade onih koji su vjerovali da vrijedi biti optimist, vjerovali u sekularnu državu koja poštuje ljudska prava, suzbija mržnju, i bori se za jednakost, ravnopravnost svih njenih građana.

Mnoštvo je utega koji su prevagnuli na suprotnu stranu, a vlast se nije ni pokušala oduprijeti. Možda su najbitniji od njih rastući fašizam, crkveni ekspanzionizam, navijački hulihanizam, braniteljska nedodirljivost i sindikalni pragmatizam.

Da je ova Vlada bez muda pokazao je Premijer već prvim posjetom ponoćki, samo par dana nakon stupanja na dužnost, dokazujući time da iako kao deklarirani ateist nema hrabrosti biti iskren ni prema svojim biračima ni prema toj gramzivoj instituciji. Nastavak odnosa prema Crkvi samo je  bezmudo lizanje oltara i njihovih zlatnih kaleža.  Ni pokušaj micanja vjeronauka iz škola, kao najjednostavniji sekularni čin, a kamoli mnogi drugi nužni potezi nisu učinjeni. Nastavilo se slijepo poštivati robovlasničke ugovore s Vatikanom, isplaćivati rente i dodatke na njih, klečati pred njihovim megalomanskim potraživanjima i nastavljanje vraćanja imovine koja nikada i nije smjela biti upisana kao crkvena a kamoli im vraćena. O referendumima i gaženju ljudskih prava već je ionako previše toga rečeno.

Sindikati i stožeri problem su otkad je države. Vječno isti ljudi sa vječno istom patetičnom demagogijom čuvaju stečena prava i zacementiranu nepokretnost. Brane loša poduzeća od privatizacije, prebrojnu administraciju od otkaza, zahrđale sisteme od modernizacije. I nikome ništa. Ni jedne ideje kako se izvući iz tog stiska, kako im se oduprijeti,  već se samo poginje glava i prilagođava njima. Autoceste, ploče, outsorcing, otpad, elektrane, pruge,... Nismo se makli s mjesta.

Najaktualniji su navijači, zbog kazne reprezentaciji. Ali oni su aktualni već desetljećima. Kao dio močvare koju treba isušiti, baš njih se nitko ne usudi dirati i tu sve priče o isušivanju prestaju. Sve samo da se ne bi zamjerili širem navijačkom puku, vojsci Dinama i Hajduka koja je vječita izborna moneta. Nema veze što svi znaju da se zapravo treba boriti protiv skupina koje su se uplele u sve pore društva i kriminala, da su to skupine koje ne reketare samo simbolično ove političke bezmudnike već i stvarne vlasnike kafića, dućana, benzinskih,... Sukobi sred autocesta su postali dio folklora, neredi pred stadionima su normalni, a izgredi na stadionima su dio „savršenog navijanja“ kako to ističu moćnici. Malo pozivanja na krv i ubojstva, malo fašističkog dekora i folklora ne smeta više nikoga u zemlji sa toliko novopečenih povjesničara i ljubitelja opera.

Nejasno je da kraj toliko pokušaja dvostrukih tumačenja i zamagljivanja zakona vlast nije našla za shodno da jednom zauvijek izrijekom u zakon stavi koje su to nedozvoljene zastave, oznake, natpisi i povici na našim stadionima i ulicama, na portalima i ekranima. Da su grbovi bez krune i prvim bijelim poljem krivi, da „Za dom spremni“ nije dozvoljen i da zastave s tim grbom i natpisom nisu legitimne već kažnjive.

Možda se tada ti natpisi i takve zastave ne bi nalazile u i oko svetog braniteljskog šatora, još jedne nedodirljive i iznadzakonske, ma kvragu, i iznadustavne skupine građana. Prije pola godine pisah o tome. Ništa se nije promijenilo i ništa se nije pomaklo. Političari a posebno ministar unutrašnjih poslova igraju svoje jeftinoglasačke igre, ismijavaju zakone i cijeli narod, posebno svoje biračko tijelo. No, za nekog kome Karamarko određuje kakve će tablice biti i nije to čudno. Čudno je što ljudi i dalje nasjedaju na Klemma i Glogoškog, a ne traže samo i jedino ostavku Ostojića, krivog za njihovo uzdizanje, bahaćenje i bezvlašće. Krivog za bezmudnost i otuđenje od svjetonazora koji navodno zastupa. Ni jedna utakmica pod tim ministrom nije prekinuta od strane vlasti koja treba štititi neke vrijednosti. Ni jedan stožeraški prosvjed nije prekinut, ni jedna kvazibraniteljska kolona zaustavljena. Tek cinični osmijeh dovoljno govori tko je tu na čijoj strani.

Meni nije problem biti na strani manjine. Ali, na čijoj su oni strani i od koga su oni izabrani ako su se već predali i sami govore da će otići u oporbu? Je li zaista i njihovo biračko tijelo bezmudno? Postoji li način da im se stane na kraj i pokaže da to neće proći, da postoje oni koji su hrabri i koji će se boriti za vrijednosti sekularne, demokratke, ravnopravne, antifašističke, nemrziteljske i nenasilne Hrvatske? I je li za Hrvatsku već prekasno ako su takvi u manjini?

 

brutek @ 11:09 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
četvrtak, listopad 30, 2014

Hrvatska nije od jučer. Hrvatski građani nisu od jučer. Ma koliko novogebelsovski šegrti pokušavali stotinama ponavljanja uvjeriti sve u to, jednom će im netko morati reći istinu. Jer, od toliko ponavljanja oni zaista vjeruju u to što govore. Ili im je samo um preograničen da bi uopće znali istinu. I u Ustavu RH stoji da je rat za samostalnost samo zadnji u nizu koraka prema tome. Još zanimljivije za te neuke povjesničare je da se i NDH spominje u njemu, ali ne onako kako bi oni željeli:  „u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju drugoga svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.), a potom u Ustavu Narodne Republike Hrvatske (1947.) i poslije u ustavima Socijalističke Republike Hrvatske (1963.-1990.)”.

Dakle, antifašizam je temelj ove Hrvatske, Ustavi iz doba socijalizma (jer, znate, komunizam nikada nije postojao kao uređenje države), i sve ono što se gradilo kroz to razdoblje. Zato je Hrvatska zemlja svih a ne samo branitelja i njihova načina razmišljanja. Izgrađena je na temelju godina rada i stvaranja zemlje, koje samo emigracija negira jer oni su za to vrijeme stvarali tuđe zemlje i novokomponirane ustaške mitove i relativizaciju, ili pak uzdizanje fašizma kojom sada pokušavaju zaraziti zemlju. Kao da je pučem žele zauzeti oni koji i nisu emigracija već fašističke pobjegulje.

Ovo je i država radnika koji su radili dok su se neki borili i održavali barem jedan dio zemlje i industrije na životu. Onih koji su hranili zemlju dok se je drugdje pucalo. Posebno je to država djece koja se za rata i nisu rodila, a neki ih pokušavaju sustavno odgojiti tako da samo za rat i nasilje znaju, samo za mržnju koju im  prodaju kroz lažnu povijest i kroz lažne vrijednosti: narodnjacima umjesto glazbe, žutilom umjesto Krleže, sapunicama umjesto Berkovića, Tonči umjesto Tonija Kukoča, Dinamo i Hajduk umjesto nogometa, navijaštvo umjesto navijanja, vjeronauk umjesto znanja, domoljubnost umjesto humanosti, vika umjesto ljudskosti...

 

Ali, neki će vas i dalje uvjeravati u suprotno. U komunističku opasnost i jugofiličnost, u crvenu pošat i razbludnost, u potrebu da u svom životu imate samo tri stvari: vjeru, obitelj i domoljublje. I to vam govore uglavnom oni koji su iz toga vrlo dobro profitirali. Neki, koji se skoro 25 godina kasnije bore protiv – Jugoslavije. Bore se samo zato što još jedino u njihovim glavama ta Jugoslavija živi, jedino njima ta Jugoslavija još uvijek treba i jedino njihovi jadni životi samo s Jugoslavijom imaju smisla. Jer bez tog bauka Jugoslavije svaka njihova propovijed, politika ili prosvjed gube svaki smisao. Dobro je onda razmisliti koliko uopće slušati ih ima smisla, ako je njihov jedini smisao besmislenostborbe protiv nevidljivih prijetnji. Ovaj put sam kao predstavnike besmisla odabrao trenutno najpopularniji KKK.

 

Vjeru predstavlja jedan biskup, Košić, koji se svojim izjavama, ponašanjem i djelovanjem pretvorio u junaka novokomponirane desnice. On stvaranje države pripisuje samo braniteljima i tihim moliteljima. Ne spominje tko su i gdje su bili ti molitelji. Ali radnike, seljake i druge trudbenike ne spominje. Pa i zašto bi, od njih u škrabici nikakve koristi. Zaziva lustraciju i proglašava državno vodstvo i institucije države nenarodnima, a takve redove punim udbaša i djece najgorih zločinaca. Tek kad mu netko spočitne te riječi, poziva se na demokraciju i pravo govora. Ironije li, baš se crkvenjak poziva na demokraciju i pravo govora! Baš on proziva zločince iz bivših vremena, dok ljubi ruku osuđenom ratnom zločincu, proglašava herojem osuđenog teroristu i svetim kardinala koji je izdavao „vjerske putovnice“ ustaškim bjeguncima koji su pomoću njih stizali preko crkvenih imanja do Vatikama, a preko njega u Južnu Ameriku. Ni ostala prekrajanja povijesti nisu mu strana, no on je samo dio tog aparata koji se trudi dokazati nedokazivo.

Obitelj predstavlja Karamarko. Još jedan zazivač lustracije, a da pri tome preskače sebe i svoja remekdjela u doba Jugoslavije. Druženje i pomaganje kriminalcima samo su dio priče. Čak i djelovanje i povezivanje sa službama sigurnosti stare države su samo dio priče. I obiteljska zemljišta na nedavno sumnjivo urbaniziranim područjima su samo dio priče, jer Karamarko ima toliko toga u svojoj biografiji, da bi se on kao „borac protiv kriminala i korupcije“ zapravo cijelo vrijeme mogao baviti upravo samim sobom. I kada kaže da će biti premijer, a šta drugo?, neka se zapita što bi on preporučio takvima kao što je on. Možda zatvor? Obiteljski se povezao i sa moćnim ljudima, preko kojih je i od početka državnosti silno napredovao, samom ženidbom postao je princ novokomponirane hrvatske (naravno, ne smeta za svetinju obitelji što se u međuvremenu rastao, pitajte Thompsona). Dok je taj vrijedni čovjek čuvao vaš miran san kao policajac i kontraobavještajac na vrhovima tih službi, dok je gradio besprijekorni ugled budućeg premijera, kako to da se nitko od njemu bliskih ne zapita: Kvragu, pa kako je onda Bagarić sjedio u loži s Tuđmanom, kako su se desili privatizacija i pretvorba, otkud su iznikli Miles, Petrač, Kutle, Rajić, Čermak, Jelavić, Sliško, Pripuz, Sanader, Bandić, Joca Amsterdam, Zagorec, ... Kad bi ih sve nabrojao, ne bi čak ni bilo toliko čudno otkud Karamarku toliko glasova. A uz to je i na čelu osuđene stranke. Prigodno.

Domoljublje pripada samo odabranima. A sam sebe odabrao je Josip Klemm. On je Karamarkov Čondić, kao što su Vukovar, Savska, i druga poprišta insceniranih incidenata i pobuna ovodobna Riva. Sam se je odabrao i u mnogim drugim  prigodama. Sjetimo se samo tko je pri dočeku generala iz Haaga stajao u špaliru odmah do Milanovića i Leke, a prije drugih visokih dužnosnika pa i generala poput Krstičevića i Čermaka. Mora se priznati da mu je to i jedini veliki poraz organizacije, jer on je taj doček organizirao (pučistički ga tiho preuzevši od državnih organizatora i policije) upravo da bi napravio pravi puč. I kada je sve bilo spremno, sa podlogom histerije ćirilice, Thompsonovih lelekanja i zloupotrebljavanja glasa Siniše Glavaševića (da, oca onog kome sada prijete i žele ga smijeniti), desio im se silan propust. Naime, general Gotovina je progovorio. Puč bi se izveo čak i da on nije rekao ni riječi, a kamoli da je rekao ono što su oni željeli čuti. Ali general je rekao ono što, po njima, nije smio, sasvim suprotno njihovoj a tako blisko zdravoj pameti i sve je propalo. Čak su ga neki i izdajnikom proglašavali! No, Klemmovu revoluciju to nije previše poljuljalo, nastavio je uz „branitelje“ lampaš/balvan revolucijom u Vukovaru, udžbenicima u Vojvodini, crkvom, Srbima, a sada se po novom napadaju znanost i znanje, tako prigodno i tako – hadezeovski.

Napad na znanstvena propitivanja Jovića, na propitivanja Glavaševića, jer znanost je ovoj zemlji nepotrebna. Pa gdje bi u svetom trojstvu vjera/obitelj/domovina trebalo biti mjesta za znanost? Gdje bi u KKK trojstvu bilo mjesta za istinu? Ili će novi zbjegovi krenuti iz ove zemlje, samo kako bi pobjegli od tih svetih trojstava? Jer, ljudi koji odlaze ne bježe iz Hrvatske. Oni bježe od Hrvatina.



Fotografija: FaH

brutek @ 18:18 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
utorak, listopad 21, 2014

Ustanak! Pobuna!  Revolucija! Prosvjed! Silovanje?

Ulice su Vaše, izlazite na njih kad Vam se prohtije i kad vam se digne. To je Vaše pravo i Vaša obaveza. Obaveza prema Vašim svjetonazorima, prema Vašim idejama i prema Vašoj prošlosti. Jer: za to ste se borili!

Sve koji ne misli kao Vi proglašavate neprijateljem države. Naravno, prije toga ste po svoje mišljenje otišli kod svojih mecena u stranke ili udruge pod utjecajem stranaka. Ali, tko mari? Sve koji uopće pokušavaju misliti Vi bi linčovali i spalili, poslali na gole otoke ili rubove svijeta, jer što tko uopće u ovoj zemlji ima misliti, pokraj Vas? Vi ste se za to borili, a ne oni! Svi koji pokušavaju neke činjenice sagledati sa više strana, kritički preispitivati, demokratski odlučivati i znanstveno obrađivati Vi osuđujete na sramotu življenja sa crvenim i jugonostalgičarkim pridjevima. Kakva demokracija pokraj Vas? Kome to treba pokraj Vas? Vi ste se za Vašu demokraciju borili! Nema tu tko šta misliti, jer jedino što se treba je misliti – kao Vi. Nema politike drugačije od Vaše. Za to ste se borili!

U kulturi se također nema što raditi bez Vašeg odobrenja. Zamislite likovne radove na kojima ima crvene boje, a nije krv Vaših veličanstava. Pa to mora da je komunizam! To treba hitno ukinuti i nestati. Za to ste se borili! O operama je ionako već sve odavno jasno, Vi savršeni poznavatelji zadomskog opusa. Takva je opera jedino i dozvoljena. Za to ste se borili! Da ne pomisli slučajno netko da je to dio fašizma. Ili još gore, da ne pomisli netko da je taj fašizam strašan. Ili još strašnije, da ne falsificiraju neki smutljivci slučajno da je fašizam poražen još '45. Za to ste se borili! Za to da se mijenja povijest i da bude onakva kakvu Vi dopuštate i odobravate. Kakva sramota ustaštva? Pa gdje toga ima ? Kakvo pisanje u udžbenicima o tome?  Ma kakva ružna istina? Istina uopće? To se ne smije znati! Za to ste se borili!

U filmovima se nema šta pričati o stvarnosti, o stvarnim događajima i stvarnim ljudima. Tu sve mora biti kako Vi odlučite. Nema filma bez krunice, s kojom su navodno svi išli u rat. Ili barem izašli iz njega, nakon vrlo povoljne kupnje krunica od pravih domoljuba. Ili se ni to više tako ne zove, već je dozvoljeno samo katoljublje? Ne postoji hrvatstvo bez katoličanstva. Prije će propast svijeta nego da to dozvolite. Nije bilo drugačijih od Vas. Samo Vi, a drugi nisu vrijedni spomena. Drugačije se ionako ne priznaje. Drugačije ionako ne postoji. Sve što je u ovoj zemlji drugačije od Vaše katoljubne i neopovijesne šablone ionako ne postoji. Za to ste se borili! Da se ne smije voljeti različitosti. Da se ne smije štititi manjine. Da se ne smije voljeti bez mržnje drugih. Bilo bi to pljuvanje u lice Vas, nadljudi i nadhrvata, jedinih pravih, pravovjernih i dozvoljenih Hrvata. Za to ste se borili!

U svemu mora biti vjere, obitelji i domovine. Jer Vi tako kažete. U krevetu Vaših ljubavnica, u promilima Vaših pijanstava, u koeficijentima Vaših kladionica, u zaboravu Vaših psovki, u udarcu Vašeg nasilja, u nabojima sakrivenog oružja, u plagijatima omiljenog pjevača i taktu narodnjaka Vašeg karaktera. Za to ste se borili!

Vaše privilegije moraju biti jedino iznad pravde. One pravde koju ionako Vi određujete. Nejednakost je naravno poštena, sve dok ste Vi ti koji su povlašteni. Pa što ako postoji takva povlaštena kasta? Postojao je i SUBNOR pa nikom ništa. Niste Vi valja manje zaslužni od njih? Niti gori od njih. Vi ste bolji, jači, veći i nadmašit ćete ih u svemu. Jer Vi to možete dok se polako pretvarate u njih. Za to ste se borili!

Kakvo onda vijeće mudraca, znanost, obrazovanje, učenje i znanje. Akademije i fakulteti. Dovoljno je da Vi kažete svoje između dvije runde, a da svi drugi šute i pognu glavu. Samo Vi smijete s ulice dijeliti pravdu i udijeljivati milost. Jer samo Vi imate pravo na to. Za to ste se borili, zar ne?



brutek @ 12:18 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
srijeda, lipanj 25, 2014

Euforija je gotova. Zabluda je gotova. Napokon.

Ček frajeru! Da, da, ti što ovo pišeš. Ti si antihrvatski element. „Ti si jedno jugokomunističko smeće koje cvili i jeca jer se ne može pomiriti sa samostalnom hrvatskom državom. Vjerojatno si dete nekog jugooficirčine ili partizančine koji je 1945. ili 1971. došao u blatnim opancima u Zagreb ili Hrvatsku.“

Uništen nam je sam o osvajanju Svjetskog. Ili barem opijanja još pokoju tekmu. Ispucavanja zaostalih arsenala, prodaju pirotehnike po prigodnim cijenama i maskiranje automobila u kockasto. Karuseli sad više neće imati smisla. Kao ni sajam mržnje u susjednoj državi. Pivo više neće teči potocima i pivovare će stenjati pod svakodnevnim tegobama. Užas.

Klinci neće imati opravdanja za pijanstvo već nekih 4-5 sati prije tekme, teturati gradom i bljuvati po parkovima, a onda s dovoljno maligana lelujati ispred velikih ekrana pohlepnih birtijaša i trgovaca. Doći će doma i imati alibi pred roditeljima, ženama, šefovima. Kao, bila je tekma. A dok Hrvatska igra, baš sve je dopušteno.

Iako u ni jednom zakonu ne stoji da je tada na snazi suspenzija svih važećih zakona i propisa, od opijanja, korištenja pirotehnike, ponašanja u prometu. Ali tekma je dovoljan alibi za anarhiju. Euforija je prirodno stanje anarhije.

Čak je od nekih stručnjaka i naša igra na prvenstvu proglašena alibi igrom. I alibi taktikom. S alibi igračima. A i izbornik je alibi za menađere, predsjednike i izvršne predsjednike. I sudac je bio alibi. Da se ne vidi ono što je bilo očito. Da je sve alibi.

Ti jedan neprijatelju! Zašto onda pišeš o onome što mrziš, jugokominističko govno i nevjernički izrode! Zašto trošiš tipkovnicu na nešto što nije tvoje, već naše, hrvatsko, domovinsko?

Zaista! Je li ovo i bila moja repka. Je li to uopće bila hrvatska repka? Reprezentacija saveza i menađera, predsjednika, sve do igrača koji su podržavali igrača koji je sve osramotio svojim skandiranjem. Saveza koji nikada nije sankcionirao ustaške ili šovinističke uzvike na stadionima. Dapače, uvijek je zahvaljivao takvim navijačima na potpori. Da, reprezentacija sa takvim navijačima koji uz uzvike razvijaju nehrvatske transparente i ustaško znakovlje. Je li to moja repka? Mene, koji ne priznajem Hrvatsku kao fašističku tvorevinu?

Je li to moja reprezentacija ako se prije puta mora ići pokloniti vrhu crkvene vlasti, kao da je katoličanstvo u toj reprezentaciji obavezno. Bez pitanja ima li u toj reprezentaciji igrača drugačijih vjeroispovjesti, ili onih koje vjera ne zanima. onih jadnika koji priznaju Ustavnu vrijednost sekularnosti države. Je li meni kao nevjerniku to uvreda? I još se kunu u to svoje praznovjerje i nadaju prolazu igrajući protiv dvije najkatoličkije nacije na svijetu. Pa naravno da nemaju šanse na tom turniru. Ili im je i to zapravo samo alibi?

Možda samo nemam u toj repki svojih ljubimaca, ili su mi simpatični igrači bili samo broj na listi putnika za Brazil. Nije me uhvatila euforija. Možda sam samo bio realan i znao da su drugi bolji. Možda imam previše godina da me zapali svaki sučev zvižduk, svaka orošena čaša i sise s tribina. Ili samo volim igru, sport, a toga je sve manje na sportskim terenima kojima dominiraju reklame, gelirane frizure i manekeni. Ionako i naši kada se okupe prvo dogovaraju premije, pa tek onda krenu na treninge. Prioriteti se moraju znati. A kockasti dres, ljubljenje grba i nacionalni ponos? Ma to je samo alibi za naivnu raju.

Ček frajeru. Koji ti kurac zapravo hoćeš? Odi u svoju srboslaviju pa tamo navijaj za svoje po šumadijskim pašnjacima. Neće Hrvatska biti onakva kakvu ti želiš. Već onakva kakvu je mi, domoljubi i euforičari želimo. Izrode!

Ali, eto, gotovo je. Do neke nove prilike. Desi se to da nogomet nešto takvo čini ljudima. Već za Svjetsko u košarci će biti mirnije. Osim ako marketinški stučnjaci opet ne naprave ofenzivu, samo da prodaju zaostatke od nogometnog, pa se na policama opet nađu vatreno kiselo zelje i gotovi gemišti za veselje. Kao alibi. Za bolju prodaju. I fitilj za novu nekontroliranu i ničim izazvanu euforiju.

brutek @ 13:29 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
subota, lipanj 21, 2014

Dalek smo put prevalili. Dalek put samo da bi se vratili. Ne ovdje, ne sada, već da bi se vratili unatrag, sedamdeset godina unatrag. Sve to samo da bi preokrenuli povijest, da bi pokušali promijeniti nešto činjenično i pretvorili to u neku novu, paralelnu povijest. Povijest koja nije bila mrtva svih ovih godina, već je stvarno živjela daleko od nas. Živjela je u emigraciji, u svim crnim rupama prostranstava svijeta gdje se sakrila fašistička prethodnica emigracije, koja je onda potom dočekivala onu ekonomsku emigraciju, te ih integrirala u sebe i pretvarala u protagoniste te paralelne povijesti.

A onda, kada je Tuđman uz pomoć UDBE posegnuo za tom emigracijom u stvaranju nacionalističke euforije stvorila se eksplozija šuškoidnosti i Hrvatska je odjednom pretvorena u novu državu sa sasvim novim vrijednostima i istinom. Sve ono što se živjelo od rata do rata negirano je, sav mir i napredak poništen je i ponižen, jer oni koji su živjeli daleko od Hrvatske bolje su znali što se u njoj dešavalo i proglasili su to doba mrakom  i zlom (crvenim i mučnim), a sebe jedinopravnim Hrvatima bez potrebe i prava za preispitivanje tog stava.

Fašizam je odjednom postao benigan, izdajice, „kvislinzi“, pljačkaši i trgovci ovom zemljom proglašavani velikanima, a ratni zločinci herojskim likovima opjevani u nazovidomoljubnim pjesmama.

Mjerenje kukuruza trajalo je kratko, dok nisu uvidjeli da im to prolazi bez kazni i zgražanja, pa više i nisu skrivali svoje lice, „za dom spremni“ se našlo i na uniformama, a svi koji su pokušali prosvjedovati strpani su u najlakšu psovku emigracije: jugonostalgičare i komunjare.

Zalud objašnjavati da čak i u korijenima fašizam i komunizam nisu ni bliski po doktrinama, da komunizam i antifašizam nisu sinonimi. Zalud objašnjavati išta ljudima zakrvavljinih očiju, iskešenih očnjaka, i s mržnjom prema svemu drugačijem kao dokazu njihove ljubavi prema domovini. Kako im pokušati objasniti, ako neće shvatiti, kada čak i znanstvena istraživanja dokazuju da su takva ponašanja, razmišljanja i stavovi plod manjka inteligencije? Upravo je glupost najplodonosnije tlo za zavođenje tim primitivnim ponašanjima, šovinizama, rasizama, religijske opčinjenosti i zatupljenosti.

Zato i ne čudi da je baš Crkva jedna od najčeščih podupiratelja takvih razmišljanja, praktički sponzor svih huškačkih pokreta od početaka ove države pa sve do današnjih dana. Do dočeka ratnih zločinaca i proglašenja istih mučenicima i najvrjednijim dijelom ovog naroda.

Ali nije to problem. Problem je što je to normalno. Što je npr. privedem i procesuiran čovjek koji se usprotivio takvom dočeku, a ne oni koji su ga fizički napadali i uzvikivali fašističke parole.

Problem je podrška emigrantu koji je osramotio zemlju javnim stadionskim uzvikivanjem ustaškog pokliča.

Problem je pokroviteljtvo Sabora ustaških derneka na Bleiburgu.

Problem je pokušaj ušutkavanja svega normalnog od strane tog agresivnog novofašističkog stanja svijesti. Vrijeđanje svega što nije na njihovoj zaslijepljenjoj jednoumnoj liniji uvezeno-emigrantskog domoljublja. Dovoljno je baciti pogled na poneki portal i komentare ispod članaka (U Hrvatskoj još uvijek ima onih koji se bore protiv nacionalnih interesa. Takvi se jednostavno nisu pomirili s činjenicom da je stvorena suvremena hrvatska država. I upravo takvi izrodi najčešće zloupotrebljavaju antifašizam koji ima daje plašt za prikrivanje svojih pravih antihrvatskih namjera. Takvima treba poručiti: vi ste šačica jugoslovena, orjumaša i komunjara čije je vrijeme prošlo.

Ti si jedan fašističko-srpski izrod kojemu je najbolje da skoči u hladnu Drinu i oslobodi svijet svojih gluposti.

Ti si dite iz misanog braka ili sin propalog jugomilicijonera.)  da se shvati razina tog primitivizma i oživljenog fašizma, fašizma koji je postao mainstream i normala, koji je postao pravo i istina, koji je sedamdeset godina kasnije nakon najveće sramote hrvatstva proglašen pobjednikom sa svim iz crnih rupa ispuzalih ljigavih isproduciranih „istina“ novokomponirane povijesti.

Napredak ovom narodu nije bitan. Ovcama je dovoljno da bleje, slušaju svoje vjerske pastire i novokomponirane fašiste i bit će sretni. Sve dok ne umru od vlastite tjeskobe, uskogrudnosti, jala na sve oko sebe, na samu pomisao da mržnjom ne mogu više ništa uništiti, jer ničega oko njih više ni nema. Drugačijemisleći su protjerani, pogaženi i nebitni. Bitno je jedino da su oni tu i da su spremni. U Hrvatskoj samo za njih i po njihovoj mjeri. Dom kakav su oduvijek sanjali. Ostavite svaku nadu vi koji tu živite. Vi koji želite danas slaviti ljeto koje je tek počelo, ili ustanak koji nije smio završiti. Datum vam je krivi. Listajte unatrag. Sedamdesetak godina unatrag. Dobrodošli u prošlost!




brutek @ 23:50 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
Arhiva
« » ruj 2017
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Klikobrojač
Index.hr
Nema zapisa.